Što je Helicobacter Pylori?

Helicobacter pylori (H. pylori) je spiralna bakterija koju možemo pronaći na sluznici želuca i koja se povezuje s različitim patološkim stanjima. Infekcija počinje ulaskom bakterije u probavni sustav, a ako se ne liječi, infekcija u većine bolesnika traje doživotno. Način prijenosa bakterije H. pylori još nije potpuno istražen. Dosadašnja istraživanja upućuju na to da se infekcija prenosi izravno od zaražene osobe na zdravu, ali nije isključen prijenos inficiranom hranom ili vodom te životinjama. Poznato je da infekcija bakterijom H. pylori igra značajnu ulogu pri razvoju kroničnog gastritisa, želučanog (50-60%) i duodenalnog vrijeda (85-90%), ali igra i ključnu ulogu u patogenezi želučanog karcinoma te niskomalignih MALT limfoma.

Dijagnostika Helicobacter Pylori

Dijagnostički postupci za otkrivanje H. pylori svrstani su u dvije skupine:

• Invazivni – endoskopski pregled uz ciljano uzimanje uzoraka (biopsija)

• Neinvazivni – H. Pylori ureja izdisajni test

                         – Test stolice na bakterijski antigen

                         – Dokazivanje antitijela u krvi

Iako je velik broj stanovnika zaražen ovom bakterijom, postavljanje dijagnoze nije potrebno svima, već samo onima koji imaju simptome koji uključuju bolove u želucu, žgaravicu, nadutost, podrigivanje, mučninu, povraćanje…

Ureja izdisajni test

Ureja izdisajni test je pouzdan i jednostavan test za dokazivanje prisutnosti H.pylori u želucu na temelju njene aktivnosti razgradnje ureje. Test se provodi iz uzoraka izdahnutog zraka prije i pola sata nakon uzimanja otopine 13C ureje.

Ovaj test je visoko specifičan i osjetljiv, te postaje negativan odmah po nestanku (eradikaciji) bakterije. Smatra se najosjetljivijim testom za dijagnostiku Helicobacter pylori upravo zato što se njime direktno određuje prisutstvo bakterije odnosno njena metabolička aktivnost.

Test zahtjeva pripremu pacijenta prije dolaska u laboratorij. Ujutro nakon buđenja, ništa se ne smije piti (voda, sok, kava, čajevi…) niti jesti, ne smije se prati zube, niti mazati ništa na i oko usne šupljine. Ukoliko uzimate terapiju za liječenje H. Pylori ili drugu terapiju za želudac, potrebno je uz dogovor s liječnikom dva tjedna prije testiranja prestati uzimati lijekove koji bi mogli utjecati na nalaz.

Test stolice na bakterijski antigen

Ovim je testom moguće utvrditi prisutstvo antigena bakterije Helicobacter pylori u stolici, te time prisutnost same bakterije u organizmu. Specifičnost ovog testa je visoka što znači da, ukoliko je test pozitivan, infekcija je vrlo vjerojatna, te se osim za dijagnozu aktualne infekcije koristi i kao pokazatelj uspješnosti provedene terapije.

Za ovu pretragu potrebno je donijeti uzorak stolice, najbolje unutar jednog sata nakon prikupljanja uzorka. Ukoliko to nije moguće, preporučuje se čuvati uzorak u hladnjaku (na temperaturi od 2 do 4°C) i unutar jednog dana dostaviti u laboratorij.

Rezultat testa se izražava kao pozitivan ili negativan. Testiranje treba odgoditi u slučaju proljeva ili vodenaste stolice. Ukoliko uzimate terapiju za liječenje H. Pylori ili drugu terapiju za želudac, potrebno je uz dogovor s liječnikom dva tjedna prije testiranja prestati uzimati lijekove koji bi mogli utjecati na nalaz.

Dokazivanje antitijela u krvi

Metoda određivanja antitijela na H. pylori (serološka metoda) pogodna je kao screening test za osobe bez simptoma, naročito za osobe iz obitelji pojedinaca s H. pylori. Budući da se značajniji pad titra protutijela od >50% očekuje tek za 4 – 6 mjeseci, a antitijela se zadržavaju u organizmu najmanje godinu dana nakon eradikacije bakterije, ovaj test nije pogodan za potvrdu uspješnosti primjenjene terapije.

Za testiranje se nije potrebno naručivati, možete doći kad Vam odgovara u sljedećim terminima:

UREJA IZDISAJNI TEST: radnim danima od 7:00 h do 10:00 h, subotom od 8:00 h do 10:00 h

ANTIGEN IZ STOLICE: radnim danima od 7:00 h do 18:00 h, subotom od 8:00 h do 12:00 h

ANTITIJELA IZ KRVI: radnim danima od 7:00 h do 18:00 h, subotom od 8:00 h do 12:00 h

Za sve ostale informacije ili upite slobodno nam se obratite putem e-maila: info@poliklinika-analizalab.hr ili nazovite broj telefona: 01/ 2045 515.

Što je šećerna bolest (diabetes mellitus)?

Dijabetes je kronična metabolička bolest koja nastaje u slučaju kad gušterača ne može proizvesti dovoljno inzulina ili kada tijelo nije u mogućnosti učinkovito koristiti proizvedeni inzulin. Inzulin je hormon koji se u krvotok luči iz ß-stanica gušterače nakon podražaja glukozom. Njegova primarna funkcija je sniziti koncentraciju glukoze u krvi nakon obroka, odnosno zajedno s hormonom glukagonom, čija je aktivnost suprotna, održavati razinu glukoze u referentnoj koncentraciji. U slučaju više koncentracije glukoze u krvi lučiti će se više inzulina i obratno, a sve kako bi se održavala potrebna koncentracija glukoze u organizmu. Specifični receptori na stanicama, prvenstveno jetre, mišića i masnog tikva, olakšavaju unos glukoze u stanice nakon vezanja inzulina, te mu na taj način omogućavaju njegovu hipoglikemijsku aktivnost.

U 2019. dijabetes je bio izravan uzrok 1,5 milijuna smrti, a 48% svih smrti uzrokovanih dijabetesom dogodilo se prije dobi od 70 godina. Još 460 000 smrtnih slučajeva od bolesti bubrega uzrokovano je dijabetesom, a povišena glukoza u krvi uzrokuje oko 20% kardiovaskularnih smrti.

Dijabetes tipa 1

Dijabetes tipa 1 manifestira se potpunim nedostatkom inzulina zbog difunkcije odnosno uništenja ß-stanica gušterače. Najčešće počinje već u ranom djetinjstvu ili u mlađoj životnoj dobi, a njegova zastupljenost u općoj populaciji iznosi 5-10%. Uglavnom nastaje zbog autoimunog procesa prilikom kojeg autoantitijela uništavaju vlastito tkivo gušterače, te je takva vrsta dijabetesa poznata kao imunološki uzrokovan tip 1 (90%). Ostatak slučajeva dijabetesa tipa 1 smatra se idiopatskim (10%). Nije poznato što pokreće ovu pojavu, ali postoje dokazi o genetičkoj predispoziciji i faktorima okoline.

Znakovi koji upozoravaju na pojavu bolesti su učestalo mokrenje, ponovno mokrenje u krevet nakon što je dijete već odviknuto, neobična žeđ, potreba za slatkim i hladnim pićima, ekstremna glad, nagli gubitak težine, slabost, svrbež genitalne regije, ekstreman umor, zamućen vid ili druge promjene vida i razdražljivost.

Dijabetes tipa 1 može uzrokovati nastanak dijabetičke ketoacidoze, po život opasnog stanja obilježenog hiperglikemijom, hiperketonemijom i metaboličkom acidozom. Ostale dugoročne komplikacije šećerne bolesti nastaju kao posljedica oštećenja velikih i malih krvnih žila što dugoročno dovodi do kardiovaskularnih poremećaja, bolesti bubrega i očiju (nefropatija i retinopatija), te oštećenja živaca (neuropatija).

 Dijabetes tipa 2

Dijabetes tipa 2 je češći oblik šećerne bolesti, javlja se u 90% svih slučajeva.  Većina oboljelih od tipa 2 proizvodi promijenjene ili čak normalne količine inzulina, ali uslijed poremećaja na receptorima stanica jetre i mišića nastaje otpornost na djelovanje inzulina, stanje poznato kao inzulinska rezistencija. Tipično se javlja nakon 40. godine života, međutim u današnje vrijeme pojavnost je u sve ranijoj dobi. Pušenje, pretilost, te nakupljanje masnog tkiva oko abdomena i u gornjem dijelu tijela (oblik jabuke) dovodi se u vezu s povećanim rizikom za razvoj dijabetesa, ali i ostalih stanja kao što su razne kardiovaskularne bolesti. Iako još uvijek rijetko, prilično zabrinjava značajno povećanje dijabetesa tipa 2 kod djece, vjerojatno zbog povećanja stope pretilosti u djetinjstvu.

Bolest obično počinje postepeno i napreduje polagano, a jasni se simptomi ne moraju pojaviti godinama, čak desetljećima. Kod uznapredovale bolesti javljaju se prekomjerna žeđ, pojačano mokrenje, umor, zamagljen vid i gubitak težine. Kod žena su česte vaginalne gljivične infekcije.

 Komplikacije dijabetesa tipa 2 dijele se na kratkoročne i dugoročne. Najvažnija kratkoročna komplikacija je hipoglikemija. Hipoglikemija obično nastaje kod predoziranja inzulinom, u slučajevima nedovoljnog uzimanja hrane, povećane fizičke aktivnosti. U dugoročne komplikacije šećerne bolesti ubrajaju se srčani i moždani udar kao posljedica ateroskleroze, neuropatije (oštećenje perifernih živaca), retinopatije (komplikacije na očima s posljedičnom sljepoćom), te oštećenje bubrega (nefropatija).

 Laboratorijska dijagnostika dijabetesa

Stručnjaci danas preporučuju redovito godišnje mjerenje glukoze u krvi svim osobama starijim od 45 godina. Najjednostavnije pretrage za otkrivanje dijabetesa su mjerenje glukoze natašte i određivanje hemoglobin A1c testa (HbA1c). HbA1c pokazuje prosječan nivo šećera u krvi u posljednja 3-4 mjeseca zbog toga što dugotrajna hiperglikemija dovodi do vezanja šećera za hemoglobin koji je glavni sastojak crvenih krvnih zrnaca, eritrocita, čiji je životni vijek oko 3-4 mjeseca. Također, moguće je da će liječnik zatražiti i test oralnog opterećenja glukozom (OGTT) ili test postprandijalne glukoze ukoliko to bude smatrao potrebnim.

Za osobe s postavljenom dijagnozom dijabetesa preporuka je uz glukozu natašte i HbA1c također kontrolirati i lipidni profil (kolesterol, HDL, LDL, trigliceridi), jetrene enzime, kreatinin, klirens kreatinina, mikroalbuminuriju u urinu i TSH kako bi se pravovremeno otkrio razvoj mogućih komplikacija vezanih uz šećernu bolest .

 Na vađenje krvi nije se potrebno naručivati. Možete doći bilo kojim radnim danom od 7:00h ili subotom od 8:00h. OBAVEZNO JE BITI NATAŠTE.

Ukoliko imate bilo kakvih dodatnih pitanja, slobodno nas kontaktirajte na broj 01/ 2045 515 ili putem e-maila info@poliklinika-analizalab.hr.

ŠTO JE ŠTITNJAČA I KOJA JE NJENA ULOGA U ORGANIZMU?

Štitnjača je endokrina žlijezda smještena na prednjem dijelu vrata, ispod grkljana, a ispred dušnika. Građena je od dva režnja koji su međusobno povezani središnjim, suženim dijelom. Ako se radi o zdravoj štitnjači, oba režnja trebala bi biti duga oko 4 cm, široka 2-2,5 cm, težine oko 30 grama. Štitnjača se sastoji od folikula koji grade žljezdane stanice (tireocite) koji stvaraju hormone i koloid. Koloid je tekućina guste teksture te se u njemu nalazi bjelančevina, tireoglobulin, na koju se vežu hormoni štitnjače. Osnovna funkcija štitnjače je proizvodnja hormona trijodtironina (T3) i tiroksina (T4), a njihov glavni učinak je povećanje metaboličke aktivnosti gotovo svih tkiva kao i utjecaj na cijeli neuroendokrini sustav.

STVARANJE I IZLUČIVANJE HORMONA ŠTITNJAČE:

Sinteza hormona štitnjače kontrolirana je komunikacijom između osi hipotalamus-hipofiza-štitnjača. Početna stimulacija nastaje u hipotalamusu, koji na podražaj iz okoline otpušta hormon TRH (Tireotropin oslobađajući hormon). TRH izravno djeluje na hipofizu, najznačajniju endokrinu žlijezdu koja upravlja rad većine drugih žlijezda u tijelu. Pod utjecajem hormona iz hipotalamusa, hipofiza otpušta TSH (Tiroidni stimulirajući hormon, tireotropin).

TSH se luči u krvotok, a zatim se ciljano veže na receptore na štitnjači (TRAK/TRAB). Nakon vezanja za receptor dolazi do transporta joda iz plazme u stanice štitnjače, a potom i u koloid gdje se uz pomoć enzima tiroidne peroksidaze (TPO) pretvara u oblik pogodan za sintezu hormona štitnjače. TPO veže jod na aminokiselinske ostatke na tireoglobulinu(TG) pri čemu dolazi do sinteze hormona štitnjače, pretežito tiroksina (T4) i malih količina trijodtironina (T3). Tijekom daljnje stimulacije receptora zbog vezanja TSH, dolazi do otpuštanja hormona u cirkulaciju. Nakon izlaska u cirkulaciju, velika većina hormona veže se za proteine nosače (99.97% T4 i 99.7% T3). Ostatak hormona (0.03% T4 i 0.3% T3) ostaje slobodan u cirkulaciji, te čine fiziološki aktivne oblike hormone (fT3 i fT4). Iako se u štitnjači sintetizira većinom T4 (80-90%), hormon T3 ima 4-5 puta jače djelovanje, te se većina T4 perifernom pretvorbom u tkivima pretvara u T3 ili reverzni T3 (rT3), neaktivni oblik T3. Pretvorba T4 u T3 ili reverzni T3 uvelike je određena potrebnom brzinom metabolizma tijela u određenim uvjetima. Ukoliko se u tijelu pojave uvjeti koji zahtjevaju veću brzinu metabolizma, T4 se prvenstveno pretvara u T3. Nasuprot tome, ukoliko je tijelu potrebna manja brzina metabolizma, T4 se preferabilno pretvara u neaktivni reverzni T3.

Ukoliko je koncentracija T3 i T4 u krvi dovoljna, hormoni mehanizmom negativne povratne sprege utječu na hipotalamus koji smanjuje lučenje TRH, a time se posljedično smanjuje i lučenje TSH, kao i obratno u slučaju smanjene količine hormona kada se stimulira lučenje TRH i TSH, a sve ovisno o potrebama našeg organizma.

HIPERTIREOZA:

Hipertireoza je stanje u kojem prevladava prekomjerno stvaranje i izlučivanje hormona štitnjače. Glavni pokazatelj ovog stanja je povišena koncentracija hormona štitnjače T3 i T4 ,te snižena vrijednost TSH. Najčešći simptomi hipertireoze su: ubrzan rad srca (lupanje srca), visok krvni tlak, vlažna koža, pojačano znojenje, nemir i tjeskoba, poteškoće sa spavanjem, pojačan apetit s gubitkom težine.

GRAVESOVA BOLEST

Gravesova ili Basedowljeva bolest je najčešći oblik hipertireoze. Ova se endokrina bolest pojavljuje najčešće u žena u dobi od 30. do 50. godine života. Prepoznatljivi su simptomi guša (zbog povećanja štitne žlijezde) i izbočene očne jabučice (egzoftalmus). Uzrok Gravesove bolesti su antitijela koja stvara imunološki sustav i koja se vežu na TSH receptore na štitnoj žlijezdi, te na taj način oponašaju djelovanje TSH i potiču sintezu hormona štitnjače. Zbog toga je najčešće koncentracija TSH u krvi snižena, a koncentracija hormona štitnjače T3 i T4 povišena.

Laboratorijske pretrage koje pomažu pri dijagnostici Gravesove bolesti:

TSH, T3,T4

TRAK/TRAB antitijela

Vitamin B12

Lipidogram

Glukoza

TOKSIČNA ČVORASTA (NODOZNA) GUŠA

Pri toksičnoj čvorastoj guši dolazi do hiperprodukcije tireoidnih hormona iz jednog ili više čvorića u štitnjači. Čvor štitnjače je manja ili veća nakupina stanica koja se svojim oblikom i konzistencijom razlikuje od okolnog tkiva štitnjače. Dosadašnje studije ukazuju da je udio malignih čvorova otprilike oko 5% u odnosu na ukupan broj bolesnika s čvorovima štitnjače. Ključna metoda u otkrivanju maligniteta u čvoru štitnjače jest citološka punkcija. Toksični čvorovi nekontroliranim izlučivanjem hormona štitnjače T3 i T4 mogu dovesti do tireotoksikoze. Kod sumnje na funkcionalni čvor potrebno je učiniti scintigrafiju štitnjače.

SEKUNDARNA HIPERTIREOZA

Hipertireoza može biti posljedica tumora hipofize koji luči previše hormona tireotropina (TSH), što posljedično potiče štitnjaču da prekomjerno proizvodi hormone štitnjače. Drugi rijetki uzrok hipertireoze je otpornost (rezistencija ili neosjetljivost) hipofize prema tireoidnom hormonu uslijed čega hipofiza luči previše hormona koji potiče štitnjaču (TSH).

 HIPOTIREOZA:

Hipotireoza je  stanje koje nastaje kao posljedica smanjenog lučenja hormona štitnjače T3 i T4. To je druga najučestalija bolest u skupini endokrinoloških bolesti, odmah iza dijabetesa, a češće se javlja u žena. Najčešći simptomi hipotireoze su: kroničan umor, porast tjelesne težine, depresija, nepodnošenje hladnoće, suha koža i kosa, poremećaji pamćenja i raspoloženja, manjak koncentracije.

HASHIMOTOV TIREOIDITIS

Hashimotov sindrom je autoimuna bolest štitnjače i najčešći uzrok hipotireoze u svijetu. Pravi uzrok nastanka Hashimotove bolesti još uvijek nije poznat. Smatra se da kombinacija genetske predispozicije i nekog vanjskog okidača (primjerice bezazlene virusne upale ili stresnog događaja) može potaknuti razvoj autoimunog odgovora. Glavna karakteristika bolesti je autoimuna destrukcija tkiva štitnjače, pojava gušavosti sa ili bez poremećaja funkcije štitnjače. Dijagnoza se postavlja nalazom pozitivnih antitijela na tireoglobulin (anti-Tg) i antitijela na tireoidnu peroksidazu (anti-TPO), tipičnog nalaza ultrazvuka štitnjače, a može se učiniti i citološka punkcija. U ranoj fazi bolesnik ima normalan metabolizam, napredovanjem bolesti može se razviti hipotireoza zbog progresivne zamjene funkcionalnog tkiva štitnjače fibroznim tkivom. Tada su vrijednosti TSH visoke, a T3 i T4 snižene. Bolest zahvaća žene 10-15 puta češće nego muškarce. Često se pojavljuje uz neke druge autoimune bolesti.

Laboratorijske pretrage koje pomažu pri dijagnostici Hashimotovog tireoiditisa:

TSH, T3, T4

Anti Tg

Anti TPO

Vitamin B12

Lipidogram

Glukoza

OPERACIJA ŠTITNJAČE

Osobama koje su bile podvrgnute tireoidektomiji uklonjena je cijela štitnjača ili dio štitnjače. Taj kirurški postupak dovodi do hipotireoidizma zbog nedostatka žlijezde ili zbog nedovoljne količine ostatnog žljezdanog tkiva, te je izuzetno važno prilagoditi terapiju koja omogućuje zamjenu hormona štitnjače.

RADIOTERAPIJA I LIJEKOVI

Radioterapija se koristi u liječenju karcinoma glave i vrata, leukemija i limfoma. Prilikom zračenja može doći do usporene proizvodnje hormona, što dovodi do hipotireoze.  Neki lijekovi također mogu dovesti do hipotireoze. Jedan od tih lijekova je primjerice litij koji se koristi u određenim psihijatrijskim poremećajima. U slučaju da koristite lijekove za koje sumnjate da mogu utjecati na rad štitnjače, obratite se svom liječniku za savjet trebate li kontrolirati hormone štitnjače ili ne.

 Na vađenje krvi nije se potrebno naručivati. Možete doći bilo kojim radnim danom između 7:00h i 18:00h ili subotom između 8:00h i 11:30h.

Ukoliko imate bilo kakvih dodatnih pitanja, slobodno nas kontaktirajte na broj 01/ 2045 515 ili putem e-maila info@poliklinika-analizalab.hr.